Zlatni retriver

Poštovani,
evo upravo sam posjetila vašu stranicu, prekrsana je….ima odličnih savjeta, upozorenja…dobro je osmišljena, sve pohvale sa moje strane.

Zovem se Nela, živim u malom mjestu Dugi Rat, 5 km udaljenog od Omiša,Ovo ljeto na plaži sam srela prijatelja Aljošu, koji je vodio prekrasnog psa, zlatnog retrivera. Znajući da on nema psa, upitala sam ga otkud mu taj lijepi pas.Kratko mi je odgovorrio da ga je našao na plaži, da je uskočio u more među djecu, da su ga majke pokušavale otjerati i da ne zna šta će sad. Rekla sam mu da ga ostavi meni,jer kada sam mu prišla po “motu” sam bila sigurna da je to odgojeni pas i da se izgubio. Moja procjena je bila da je star oko 4,5 -5 godina.Odvela sam ga kući, dala mu vodu, kupila hranu i čekala poziv prijateljice koja je trebala provjeriti jednu obitelj u mjestu, da li je to njihov pas.Pas je prijateljski prihvatio i mog supruga u stanu, i taj dan je dosta spavao, bio je umoran. No,pokazalo se da pas nije od te obitelji iz mjesta, a provjerom svih podataka koje sam dobila, telefonskim putem, od vet. stanice u Omišu , pas nije bio ničiji s ovog područja. Tada sam dala oglas na Radio Dalamaciju( bio je petak), ostavila oglas na internetu gdje se prijavljuju izgubljene i nađene životinje, poslala im slike…No nitko se nije javljao, prosao je i cijeli vikend.

Pas je bio prekrasan, zvala sam ga Maza, jer je volio maziti i stalno je pazio gdje sam ja, u dnevnoj sobi legao bi pored mene na pod, tražio moju ruku da ga češka po cijelu večer. Svaki dan ujutro u 6 sati išli sam u šumarak od borova, tu bi obavio svoje nužde i trčao po šumici, no dolazio je na moj poziv odmah.Tada bi se zaputili na plažu, kupanje u moru, dobacivanje sa lopticom, kući u dvorištu bih ga oprala na gumi od soli i čekala da se prosuši. Za to vrijeme on je guštao u dvorištu, a ja bi pila jutarnju kavu.Oko 9 sati, ušli bi u stan,  on bi zadovoljno legao, a ja bih usisala stan, oprala i otišla na plivanje sat i pol. Kada bi se vratila bio bi sretan, presretan. Popodne u 17 sati samo bih ga odvela na kratku šetnju, jer  ljeti u Dalmaciji je tada sunce još prejako.A negdje oko 21  sat izašli bi u šetnju do ponoća. Bili su to dani za pamćenje. Tek u srijedu , jer tada nismo imali auto( stari smo bili tek prodali), prijateljica Arijana ( ona od početka priče) odvela nas je kod veterinara u Omiš.Pas je bio čipiran, ne znam kako sam to preživila.Istovremeno sam osjećala veliku sreću što će pas ponovo imati svoj život sa vlasnicima, i istovremeno me preplavio osjećaj neizmjerne tuge , jer sam se “zaljubila u Bona”, da tako se zvao, imao je 5,5 godina, prekrasan primjerak svoje vrste.

Kontaktirala sam vlasnike u Splitu, došli su po njega navečer kada je sunce zašlo, prekrasni ljudi…imaju troje djece, žive u stanu ,imaju vikendicu na otoku, tamo su bili vikent i nisu slušali radio preko vikenda,..
Ne prođe ni dan da ga se ne sjetim, čitam po internetu o njima…tako sam došla i na vašu stranicu…
Eto , to je bila priča sa sretnim završetkom.

Jednog dana, znam da ću i ja imati jednog malog zlatnog retrivera, možda baš kod vas…javiti ću se. Želim vam sve najbolje, uspješnost, ljubav i dobrotu, zdravlje prije svega. Ova priča nije napisana za objavu, ispričana je iz nostalgije…,iz sjetnosti…, iz želje…
Nela Leko, iz malog dalmatinskog mjestašca, Dugog Rata