|
Stranica 1 od 2  Naša prva šetnja Ciara je cura iz legla Willyja i Mone, oštenjena 10.07.2006. Sada vam iskreno možemo priznati da je odluka o kupnji psa bila, hm.... pa u najmanju ruku impulzivna. Oduvjek smo znali da želimo zlatnog retrievera i jednog smo dana pronašli vašu web stranicu, imali ste leglo, pa smo sjeli u auto i došli pogledati malene. Bili smo pomalo isprepadani i opterećeni svim pričama o švercu štenaca, bolesnim psićima i kasnijim problemima, kojima su retrieveri posebno skloni. Međutim ljubav koju ste im vi pružali, okolina u kojoj su odrastali, odnos prema vašim "velikim" psima, kao i vaša diskretna pitanja o nama raspršila su svaku sumnju. Zaljubili smo se u malene buhtlice na prvi pogled. Više niti jedan dečko nije bio slobodan, a mi smo željeli jednog ODMAH I SAD, pa nas je zapala cura, i nikada nismo požalili. Bio je to 19.08. i morali smo čekati još dva tjedna da se štenci mogu odvojiti od mame.... To je bilo tako dugo....
 Moja prva igračka U dva tjedna čekanja pripremili smo sve za dolazak "bebača"; haračili smo po Pet shopu jer smo, pošto je to bio naš prvi pas, morali krenuti od nule. Nekako je stigao i taj 31.08. Krenuli smo odmah ujutro, nismo više mogli čekati. Ispalo je da će naša Ciara biti prva koja će napustiti leglo. Srce nas je bolilo uzeti je iz tog slatkog čopora, nismo se mogli ni odlučiti koju uzeti. E pa od cijele filozofije kako odabrati štenca iz legla, mi smo spali na ovo: od cijelodnevnog džipanja po dvorištu svi su bebači malo po malo zaspali, a naša je Ciara (zbog štucanja) ostala budna. I to je bilo to.  Ciara u posjeti kod mame
Put do Zagreba je trajao 4 sata (po staroj cesti) uz redovita stajanja svakih 20 min :) . Držala se izvrsno, kao i prve noći koje smo se svi užasavali. Mi smo taj tjedan još radili, i nakon toga smo si organizirali godišnji odmor od 3 tjedna kako bi se privikli jedni na druge. S piškanjem i ostalim stvarima nismo imali gotovo nikakvih problema - poslije prve noći brzo je shvatila da se to obavlja vani u dvorištu. Ja sam imala peh i slomila prste na nozi, pa se "odmor" produžio na skoro 2 mjeseca. "Svako zlo za svoje dobro" je živa istina; ta dva mjeseca Ciara i ja smo uživale zajedno, šetnje su bile brzinom koju su moji slomljeni prsi mogli pratiti (svako tko je imao malog psa zna kakve su prve šetnje - više sjedi nego hoda), učile smo osnovne stvari i "naredbe". Na temelju tog iskustva svakome tko nabavlja novog psa toplo bi preporučila da ostane s njim doma barem prvo vrijeme - neprocijenjivo i za psa i za vlasnika. Ciara uživa u dvorištu
Imamo predivnog veterinara, dr. Bruno Ljolje, tako da su sva cjepljenja prošla bez ikakvih problema. Ciara je stvarno zdrav pas - samo jednom smo imali paniku kada je na fešti iz kuhinje popalila i smazala pola kile pečenog odojka (poslije svih injekcija više joj neće pasti na pamet). Naša mala pametnica stvarno brzo uči i zajedno smo prošli 1. stupanj socijalizacije školice Nesi. Nakon razočaranja s jednom drugom puno poznatijom školom u Zagrebu, Nesi je bila prekrasno i toplo iznenađenje i s lijepim vremenom planiramo ići dalje. Ciara u igri sa sekom
U međuvremenu, Ciara je postala prava cura i ravnopravan član obitelji. S njom sve teze o alfa jedinki padaju u vodu; u njoj nema agresivne kosti, strašno je privržena svim članovima uže i šire obitelji, prijateljima koji redovito dolaze k nama, svima koje i mi volimo. Možemo je ostaviti samu bez problema jer nikada nije napravila nikakvu štetu, ali Ciarina jedina "mana" je da jednostavno ne voli biti sama, čak više preferira društvo ljudi od društva pasa. Tako dok smo mi na poslu, što je gotovo cijeli dan, moja baka i ona uživaju zajedno. Ciara harači po dvorištu, a baka pazi na nju kao da sam joj donijela vlastitu bebu na čuvanje, i obje imaju društvo. Kad ne radimo, svugdje idemo zajedno: Tamo gdje naš pas nije dobrodošao, jednostavno više ne idemo, ali prijatelji su nas prihvatili kao trio. Ciara je postala pravi putnik, u autu se od prvog dana vozi kao velika, i proputovala je Sloveniju, Austriju, Njemačku, Italiju, a prije mjesec dana smo se vratili sa skijanja iz Švicarske. Ajme koje je to veselje bilo na snijegu, znali smo gdje je samo po repu koji je veselo mahao iz svježe iskopane rupe u snijegu. Ciara na skijalištu u Crans Montani
Ovo se pismo stvarno odužilo, ali toliko se toga dogodilo u šest mjeseci. Otkako je Ciara ušla u naš život, puno se stvari promijenilo, za neke nismo ni mislili da su moguće, ali ona je nešto posebno, netko tko nam ispunjava život na poseban način. Ciara je sretna s nama, a mi smo sretni s njom. Poslati ćemo vam nove slikice što prije. Ciara na snijegu
I mi bi voljeli znati gdje su i što rade ostale "buhtlice" iz njenog legla! Ljudi, javite se!Veliki pozdrav svima,
Irena & Stjepan Ribić  Ciara na snijegu
|
Novosti 
Imate moj mail, javite se, bilo bi nam drago. Barem pošaljite fotke na site. 
